Tijekom srpnja 1992. godine dobrovoljačka grupa jačine satnije pridodana je 148. brigadi HV i sudjeluje u b/d na Dubrovačkom – Južnom bojištu.
Satnija na Južnom bojištu
Prvog srpnja 1991. godine zapovjedništvo Brigade je dobilo zapovijed zapovjednika OZ Zagreb da se od dijelova 102. i 148. brigade ustroji skupina jačine motoriziranog bataljuna i da se 2. srpnja pošalje na Južno bojište radi smjene ljudstva Taktičke grupe 145. brigade HV-a tijekom 3. i 4. srpnja 1992. godine.
Za formiranje skupine i njezino odvođenje na Južno vojište zaduženo je Zapovjedništvo OG za Sisak i Baniju. Ono je istog dana izdalo svoju zapovijed prema kojoj je 102. brigada trebala dati jednu satniju za bataljun koji formira 148. brigada HV-a. Zapovijed je određivala da se bataljun razmjesti u turističkom naselju Vrtovi sunca u Orašcu kod Dubrovnika. Iz sastava 102. brigade odvojeno je 100 ljudi, a iz 148. brigade 313 ljudi. Na put su krenuli poslijepodne 2. srpnja.
Trenutak u kojem se to događalo bio je relativno povoljan za hrvatske snage. U svibnju je nakon višemjesečne blokade deblokiran Dubrovnik, stabilizirana crta s Hercegovačkim korpusom Vojske Republike Srpske u zaleđu i postignut uspjeh s hrvatskim snagama Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u dolini Neretve. U tijeku je bio operacijski ciklus hrvatskih snaga, a satnija 102. brigade stigla je u vrijeme provedbe operacije Tigar, koja je počela sredinom lipnja 1992. godine.
Cilj te operacije bio je ovladati masivom Modroglavina na lijevom boku snaga Južnog vojišta, prometnim pravcima s. Osojnik – s. Zaplanik, s. Ivanica – Zaplanik, Zaplanik – s. Hum, Zaplanik – s. Taleža, s. Ivanica – s. Duži, masivom Vlaštica, naseljenim mjestima i područjem u zahvatu pravaca djelovanja radi odbacivanja srpskih snaga od Dubrovnika i stvaranja povoljnog oslonca za daljnje djelovanje u pravcu Konavla i Cavtata. Posebice je bilo značajno nastojanje da se srpsko topništvo odbaci na daljinu s koje neće moći ugrožavati Dubrovnik. Do 4. srpnja HV je osvojio područje od oko 40 km².
Operacija je vođena s djelatnim postrojbama, 1., 2. i 4. A brigadom ZNG-a, s tim da su osvojene položaje preuzimale i držale pričuvne postrojbe. Jedna od postrojbi koja je preuzimala položaje nakon 1. A brigade bila je Taktička grupa 145. brigade HV-a, koja je zbog lošeg stanja u kojem se nalazila dobila smjenu: zamijenila ju je bojna 148. brigade u čijem je sastavu bila i satnija 102. brigade. Bojna je 4. srpnja i po zapovijedi određena da u budućim napadnim djelovanjima prati postrojbe 1. A brigade ZNG-a i preuzima položaje koje ona osvoji.
Po dolasku na Južno bojište bojna 148. brigade je 3. srpnja 1992. dobila zapovijed generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog vojišta. U Orašcu, gdje je smještena, trebala se pripremiti za zaposjedanje položaja i smjenu 1. A brigade. U zapovijedi je reguliran način zapovjednog izviđanja i sastav časnika za isto. Tijekom 4. srpnja trebalo je smijeniti 1. i 5. bojnu, a dan kasnije 2., 3. i 6. bojnu iste brigade. Kao topničku potporu bojne 148. brigade 1. A brigada je ostavljala vod haubica 122 mm i minobacačku bitnicu 120 mm te dva tenka. Dan kasnije napisana je zapovijed 1. bojne 148. brigade.
Na temelju te zapovijedi je bojna 148. brigade od 1. i 5. bojne 1. A brigade ZNG-a 5. srpnja 1992. preuzela položaje: Oštri vrh (kota 841), kota 824, Zečja glava (kota 908), kota 760, Kujino Osoje (kota 760) i Seprijeće (kota 781). Bojna je preuzela šest otpornih točaka, s tim da je tijekom dana između kota 798 i 824 patrolirala pojačana desetina. Zona se održavala smjenama po 48 sati, a zapovjednik sjeverne zone bio je bojnik Tomo Krešo Špeletić.
Područje koje je preuzela satnija 102. brigade, kao uostalom i ostalo na tom dijelu bojišta, bilo je vrlo zahtjevno za držanje ili napadanje. Obrana se, bez obzira na pravac mogućeg napada, temeljila na otpornim točkama koje su značajno nadvisivale ostalo zemljište, s tim da su i sami visovi dosta odskakali jedni od drugih; radilo se o uzvisinama od 300 do 1000 metara. Zemljište je bilo ispresijecano, pa je djelovanje kanalizirano na određene pravce oko tih uzvisina koje su pretvarane u otporne točke i branjene manjim sastavima, desetinama ili slabijim vodovima pješaštva. Srpska prednost bila je dijelom sadržana u činjenici da su oni bolje poznavali zemljište jer je to bilo područje općine Trebinje, a druga u njihovim položajima na sjevernoj strani Popovog polja koji su nadvisivali hrvatske položaje, što im je davalo osjetnu prednost u vizualnom nadzoru područja, a samim time i određenu prednost u poduzimanju djelovanja.
Po zapovijedi generala Bobetka od 6. srpnja 1992. hrvatske snage su prešle u djelatnu obranu sa zadatkom da održe postojeću crtu i da je, gdje je to moguće, poboljšaju u svoju korist. A brigade ZNG-a su povučene u zaleđe na odmor, a crtu su preuzele pričuvne postrojbe. 1. A brigada je bila obvezna u području selo Kutina – selo Začula držati interventnu postrojbu jačine satnije za intervenciju u zoni odgovornosti bojne 148. brigade. Da je ta mjera bila opravdana, pokazalo se 9. srpnja kada je Hercegovački korpus prešao u protunapad s težištem na pravcu Nevesinje – Mostar, gdje je nastojao izbiti na rijeku Neretvu i presjeći prometnicu Mostar – Čapljina.
Loš dan za satniju 102. brigade počeo je u jutro 9. srpnja prilikom pokušaja navođenja topništva po ciljevima Hercegovačkog korpusa s čuke udaljene 150-200 m od Oštrog vrha. Skupina za navođenje je uočena i na nju je otvorena vatra te se povukla na Oštri vrh (kotu 841) na koji je prenesena vatra srpskog topništva. Nakon dugotrajne izloženosti topničkoj vatri posada je napustila položaj. Nije ga se moglo vratiti istog dana jer se bližila noć, a na njemu su bili uočeni srpski vojnici. Tijekom noći u zapovjedništvu satnije je napravljen plan vraćanja Oštrog vrha u toku jutra 10. srpnja.
Plan je bio da se u zoru na položaje Zečja glava (kota 908) i Sovar pošalje desetina za pojačanje i zaposjedanje crte koja bi omogućila napad na kotu Oštri vrh. Istovremeno se s drugom desetinom i izvidnicima planiralo zaposjesti položaj na koti 872 radi izviđanja u pravcu Popova polja. U dubinu kanjona između kota 908 i 872 poslana je ophodnja da spriječi moguće ubacivanje srpskih patrola ili izvidnika na to područje.
Desetina koja je poslana da pojača položaj na Zečjoj glavi i Sovaru došla je do Zečje glave kada je počeo minobacački napad srpskih snaga. Već su prve mine pogodile pojačanje, pa je ranjeno devet vojnika, što je u trenutku poremetilo zamisao djelovanja. Najvažnije je bilo što prije zbrinuti ranjenike, za što su angažirani svi raspoloživi ljudi. Izvlačenja ranjenika trajalo je od 9 do 18 sati pri čemu su dva ranjenika preminula (Damir Marušić i Domagoj Jogunica). Tijekom izvlačenja još je nekoliko vojnika ranjeno, pa je broj vojnika izbačenih iz stroja narastao na 19.
Većina ljudi angažirana je na izvlačenju ranjenika, a na položaju Suvar ostala je četveročlana posada. S obzirom na to da je postojala mogućnost da ih srpske snage s Oštrog vrha odsijeku, zapovjednik satnije ih je povukao s položaja. Nakon izvlačenja vrh je miniran ručnim bombama, što je učinjeno i s oružjem koje se nije moglo izvući zbog izvlačenja ranjenika. Skupina se izvukla u selo Belenići, koje je osigurano stražama. Tijekom noći je dio ranjenih vojnika evakuiran u Dubrovnik. Težak dan pokolebao je dio satnije koji je samovoljno napustio crtu, pa je u Belenićima ostalo zapovjedništvo i jedna desetina vojnika.
Ujutro 11. srpnja stiglo je pojačanje, skupina od oko 40 pripadnika Samostalne bojne pri 1. A brigadi, koja je odmah zaposjela položaje na kotama 760, 742 i 707, koje su nešto ranije napustili i vojnici 148. brigade. Posljedice vijesti o gubljenju položaja 148. brigade dovele su u noći 10./11. srpnja do panike u susjednoj 1. bojni 115. brigade i napuštanju položaja u selu Zavala i Moharevoj ljuti. Time je otvorena mogućnost okruženja skupine 102. i 1. A brigade u Belenićima. Ujutro 11. srpnja hrvatske snage Samostalne bojne pri 1. A brigadi i dijelovi 102. i 148. brigade držali su selo Beleniće, kote 760, 742 i 707. Kote Oštri vrh, Suvar i Zečja glava bile su napuštene. Tijekom dana hrvatski osmatrači nisu uočili srpske snage na Zečjoj glavi.
Ujutro istog dana desetina 102. brigade s tri gardista Samostalne bojne poslana je u područje sela Zavala radi nadzora područja i sprečavanja eventualnog ulaska srpskih snaga u to područje. Skupina je "ušla neoprezno u Zavalu i odmah bila izložena teškoj topničkoj vatri. Poginula su 2 vojnika a 4 su ranjena. Mrtvi i ranjeni su izvučeni s položaja oko 22.30 sati jer su cijeli dan bili prikovani za zemlju topničkom i minobacačkom vatrom".
Zbog velikih gubitaka u vrlo kratkom vremenu moral većine vojnika jako je pao. Zbog toga su u noći 11. na 12. srpnja iz Belenića u Orašac povučeni preostali ljudi bojne 148. brigade, odnosno osam pripadnika 1. satnije 3. bojne 102. brigade i oko 40 ljudi iz 148. brigade.
U dnevnom izvješću Zapovjedništva Južnog vojišta od 11. srpnja je zapisano da su na položaju 148. brigade na Oštrom vrhu od srpske granate po do tada raspoloživim podacima poginula tri a ranjeno 15 pripadnika 148. brigade, "što je imalo za posljedicu slabljenje obrambene moći i trenutačno napuštanje položaja Oštri vrh, Zečja glava i Sovar". U kratkotrajnom boravku na Južnom vojištu skupina 102. brigade je pretrpjela velike gubitke.
Poginuli su:
Damir Marušić
Domagoj Jogunica
Zdravko Fiolić
Teže su ranjeni:
Mladen Bjelaš, Miroslav Greblički, Tomislav Lončar, Davor Krznarić, Drago Putanec, Patrice Chanuel, Ivica Šiprak, Ante Zorkić.
Lakše su ranjeni:
Boris Brundić, Roman Hodak, Vjekoslav Javor, Saša Joka, Zdravko Kralj, Dalibor Maić, Ivica Matak, Stjepan Mikulaš, Siniša Rusan, Miljenko Šamec, Branko Tarade, Darko Vuk i Krešimir Valentić.
Zbog velikog broja ljudi izbačenih iz stroja i potrebe njihovog prijevoza u medicinske ustanove Brigada je iz Sunje 12. srpnja poslala četiri sanitetska vozila u Dubrovnik po ranjenike.
Satnija 102. brigade na Južnom vojištu nije imala sreće. Njezin boravak odredio je minobacački pogodak u skupinu vojnika koji su ulazili na otpornu točku Zečja glava. Velik broj ranjenika koje su na teško pristupačnom terenu morala uglavnom nositi četiri suborca bio je uvod u još veće tegobe. Tri poginula i 21 ranjeni vojnik previše su za satniju od 100 ljudi i kasniji pad morala je bio očekivan. Osim toga, satnija se našla na području koje nije poznavala i čije su zemljopisne značajke bile potpuno drugačije od onih za koje je pripremana.
U jednoj analizi iz 1999. ili 2000. godine zaključeno je da su srpske snage iskoristile hrvatske slabosti i da su se s manjim dobro osposobljenim i naoružanim skupinama ubacile na Zečju glavu i Oštri vrh i odatle navodile paljbu po Belanićima. Vjerojatno ima istine u tome, iako je logičnije zaključiti da je srpsko djelovanje više bilo vezano za angažiranje hrvatskih snaga kako se ne bi aktivirale na glavnom pravcu napada Hercegovačkog korpusa u širem području Mostara.

< « | » > |
---|